SUSRET

drive

Gluho doba noći.
Prazan grad.
Vozim doma.
Sama.
Vraćam film. A bas je smijesan taj Josip, jos kad bi znao plesat. Opet smo se svi super zabavili.  Tonka i ja postajemo nepobjedive u biljaru.  Decki se crvene. Morat cemo im pustiti koji put.

„Dajem ti verse i note
Sve moje šarene perle na dar
Još te mogu pjesmom kupiti
Lukavo i slatkorječivo
Još uvijek mogu ti podvaliti ljubav“

Sutra u kino. Gledam u retrovizor. Nigdje nikog.  Uf, malo mi je zima. Pojačavam  grijanje.

„Ako nas tuzne jutrom probude
i srce stisne se od nevoje
ja cuvam nesto za tebe
pogledaj u mene „

Pogledam u retrovizor.  Neki auto. BMW. Tko zna gdje su ti bili.
Vozim brže nego inače, ali me čudi što me taj ne prelazi, ipak ima „auto za potegnut“.
Hvatam svaki semafor. Cesta ima tri trake. Ovaj i dalje vozi  iza mene.
Evo nas na iducem semaforu. On iza mene.
Hm… gledam u retrovizor. Neki tip. Sam.
Na sljedećem semaforu skrećem u kvart.  On za mnom.
Stišavam radio, više ne pjevam.
Skrećem lijevo, on me prati.
Jos uvijek si mislim da ce negdje skrenuti, ili produziti.
Sljedeće skretanje je za parking . Razmišljam da produzim, ali odmah to odbacujem – pa tu sam doma, to je moj parking.
Skrećem, skreće i on.
Odmah sam imala mjesto, ali nisam se parkirala nego malo produzila, udaljavajući se od ulaza.
Hvata me panika. Stajem na pola puta, propuštam ga.
On staje pored mene.  Pogledam ga i pogledi nam se sretnu. Ležerno zavaljen u udobnom sjedalu jede sendvič i signalizira mi da spustim staklo.
Razmišljam sekundu: pa dobro di si mi se sad tu našao upucavat u tri ujutro, ili ima pištolj!?!! Osvrnem se okolo – nigdje nikog. A kog bi i bilo!!!
Sva u strahu i sama sebi ne vjerujući spuštam staklo.
„Ispala ti je ratkapa!“
„Ispala ti je ratkapa!“ opet ce on, i tek onda skuzim da ga gledam blijedo, otvorenih usta.

„Tamo,  kod Konzuma.“
Ja i dalje nista. A gdje je ono: Di ces ljepotice? Ili: Izlazi iz auta!  i pljuca koja mi prijeti.
„Molim?“   Uspijevam se trgnuti.
„Hoces da ti ju donesem?“
Gledam iza sebe, okolo – nikog!
„Evo sad cu ja.“  I ode!
Ostajem tako, nasred parkinga, spuštenog stakla, zbunjena.
Ispala mi je ratkapa?!
Krenem u rikverc, stajem ispred ulaza, parkiram se. Izlazim van, oprezno, i obilazim auto. Na prednjem desnom kotaču nema ratkape.
U tom trenu dolazi on, staje pored mene. Spušta staklo. Sendvič je pojeo.
„Evo, izvoli!“  Smiješi se. Lijepo, pristojno, iskreno. Nimalo podrugljivo, nimalo „e, vi zenske, ko vama daje vozacku!“.
Pruža mi ratkapu.
„Hvala.“  Nasmiješim se i ja njemu. Više me nije strah.
Namigne mi u stilu: ma ništa,  i ode.
Produžio je dalje,lijevo, pored moje zgrade, daleko, dalje od mog pogleda.  Meni u nepoznato.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s