DEDA

bike

Sijede kose mu otkrivaju godine dok snažnim zamasima kosi rosnu travu. Oči se sjaje od radosti, pjevuši u obrijanu, izboranu bradu. U jednakom ritmu i poletno  određuje mjeru zamaha, pa svako malo zastane kako bi izvadio oronuo brus i pooštrio istrošenu kosu.  Krajičkom oka promatra lastavice koje su se opet nastanile u staji. Grabljama pobira mirisnu travu u gunj kojeg zabacuje na žilava ramena i brzim, dugim koracima odlazi put staje. Vraćajući se prema kuhinji uzima nekoliko cjepanica smještajući ih u jednu ruku. Drugom rukom pozdravlja mejaša koji diže prašinu s puta svojim crvenim traktorom.

Plavi bicikl naslonjen je na kuću. Svojim žuljevitim rukama isprobava gume. Cipele su crne i izglancane. Košulja je stara, čista, bijela i ispeglana. Počešljan na lijevu stranu ogledava se na verandi. Sprema novac u šarajtoflin i uzima   popis i torbu. Snažnim zamahom noge doslovce slijeće na bicikl i podiže prašinu na putu. Vjetar mu brije po izražajnom licu. Briše svu  muku. Sunce mu grije tjeme. Zaigran, vrluda po putu izbjegavajući grabe, i nestaje iza susjedove kuće, dok su mu cipele već sad prašnjave.

Pogled, pomalo tup, no zapravo sjetan, nazire se iza prozorskog stakla umrljan kapima kiše. Promatra. Pomalo okreće glavu. Spušta pogled na ruke. Velike, istrošene, žuljave, kaljave. Desna ruka je bez palca, a kažiprst savinut. Nokti su predugi. Podiže glavu. Treba donijeti drva. Jednom rukom se hvata za peć, a drugom za stol. Uz mučan izraz na licu, ustaje. Nabacuje staru kabanicu i smješta kosu pod smeđu kapu. Koraci su mu teški i vuče cipele po podu. Otvara vrata, rukom se naslanja na štok i prelazi preko poceka. Zapuhuje ga miris kiše. Svježina mu godi. Nasmiješi se.

Vatra krcka u staroj peći. Sjedi pored nje, grije se. Noge prekrižene jedna preko druge, pognutih ramena, poglet uprt u pod. Ruke su mu položene u krilo, miruju. Tu i tamo prstima pomakne kosu koja mu pada preko čela. Drijema. Iz sna ga prene pokoji auto koji vec nestaje u daljini. Drveće je ogoljelo, zemlja pusta, vjetar brije iza zatvorenih prozora. On je miran, tih, umoran. Vrijeme je za počinak. Neobrijano lice polaže na bijeli jastuk, osluškuje tišinu. Zima mu počinje igrati oko ušiju, no njemu je toplo. I polako, tone u san.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s