MRZIM KAD SAM BOLESNA

ill

Sigurno  nisam jedina koja ne voli biti bolesna, no, tada, kako kaže ona stara izreka, imam samo jednu želju – da ozdravim. A onda ću moći  sve. Tada mi uvijek padaju na pamet stvari koje dugo odgađam i mislim si kako bi da nisam bolesna upravo to radila, no, najvjerojatnije ne bi. Ali, ipak upravo tada si obećam da čim mi malo bude bolje radit ću baš to, ili ću otići baš tamo – naći ću se s frendicom koju dugo nisam vidjela, pročitat ću sve s popisa, vježbat ću, otići ću u muzej,…A onda čim mi je malo bolje, odjednom imam gomilu stvari koje su aktualne ali su zbog prehlade bile odgođene pa moram prvo njih srediti, i tako sve ono obećano ostane negdje visjeti u zraku.

Kad sam bolesna, volim biti sama, jer sam sama sebi nikakva, i nervozna, i razmažena, i  bolje je  da to nitko ne vidi. I ne, to nije super vrijeme da pročitam sve knjige s police, ili pogledam bezbroj filmova, ili visim na netu  jer ne mogu gledati, ne mogu čitati, ni disati, ni držati glavu uspravno jer me sve boli!
No, najbolji su mi moji roditelji koji  na to moje stanje reagiraju posve suprotno. Mama kad sazna da sam se prehladila prvo skida sve svece s nebesa, onda okrivljuje sve s kim sam bila u kontaktu u zadnjih tjedan dana, a onda, ono najbolnije, viče na mene jer se nisam pazila, nisam dovoljno jela, nisam pazila što jedem, nisam jela kuhano, nisam jela, nisam jela, nisam jela….I nakon što me tako dobro izgrdi, kuha i sprema sve moguće i još mi sve to želi donijeti  što ja naravno odbijam. A onda je tu tata. On jako suosjeća, i jako mu je žao što mi nije dobro, ali mu ne pada na pamet da bi nešto više učinio (iako je njegov čaj nenadmašan). Naprotiv,  kad dođem k njima, a nisam još baš ozdravila, nema šanse da bi se pozdravio sa mnom, ako nešto dodirnem, odmah komentira da je to sad puno bacila, pogotovo ne smijem u kuhinju ili primiti daljinski,  i naravno drži odstojanje od metar-dva.

E da, onda je tu i doktorica. S obzirom na to kakvih sve ima zadovoljna sam s njom –  ne forsira lijekove, uvijek lijepo popričamo i mogu je sve pitati. Dolazim k njoj još od osnovne i eto,  zna sve moje boljke, pa tako i da ne volim baš vaditi krv. To bi prije nekoliko godina nazvala mrzim vaditi krv i učinit ću sve samo da ne moram vaditi krv, pa makar i lagati da mi je temperatura viša nego što je, i da me sve boli više nego što me boli, pa da me ne šalje na hitno vađenje krvi, ali ona me uvijek pošalje, na što uvijek poludim i prvo što kažem sestri u laboratoriju  je da mi bude loše i da mi da čašu vode, i toliko sam onda ljuta da i zaboravim da me strah vaditi krv.

A i te prehlade/viroze uvijek pogode pravo vrijeme!  Na primjer, kad se veselim nekom događaju podulje vrijeme baš me eto tada uhvati nešto, ili kad radim – mislim, kako da se odmorim od posla ako me sve boli,  ili kad sam na praznicima – enough said, ili… bilo kada. Definitivno, nikad nije pravo vrijeme za te prehlade/viroze. Uf, što mrzim kad sam bolesna!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s