Vlakovi i stranci

pruga_1

Sjecam se da smo cesto isli teti. Mama i ja. Vlakom. Nikad nismo isle autobusom. Ne znam zasto. Zapravo bi bolje bilo da smo isle autobusom jer je autobusna stanica puno blize tetinoj kuci. Ovako smo uvijek teglile pretrpane torbe putem koji se zbog tereta cinio duljim nego stvarno jest. Jedva bi  iskrcale stvari iz vlaka, koje su nam se prije toga guzvale pod nogama. Da se slucajno ne bi nesto prevrnulo.
Iako smo uvijek javile teti da dolazimo, ona nikad nije dosla pred nas na stanicu. Ne zato sto nije htjela. Ona je bila doma i cekala nas s gotovim ruckom. U 10 sati ujutro.
Prvo je trebalo prijeci prugu. Ali ne na prijelazu, vec onako preko cijelog niza iskrizanih tracnica. Drveni pragovi, veliki zeljezni cavli. U svim smjerovima. Ali nisam smjela ni podici glavu. Trebalo je brzo prijeci. Onda bi dosle do prasnjavog puta i vec tu stale da odmorimo ruke. Put je bio vijugav i obrastao raslinjem s obje strane. Neko vrijeme nista drugo osim mirisa opojnih vocki i izbjegavanja vecih komada kamenja. Lijevi zavoj. Sada dolazimo do prvih kuca. Prvih pet ima ogradu. Jedan orah se malo nadvio nad put. Tu bi malo zastale. Odmorile u hladu. Sljedeca kuca nema ogradu. Tu je onaj mali, crni pas koji bi s velike udaljenosti lajao na nas. Lijevi zavoj. Lavez jenjava. Glavna cesta. Asfaltirana. Prilicno prometna. Hodamo uz lijevi rub. Jedna iza druge. Ponekad bi netko od seljana prosao pored nas na biciklu. Mama bi pozdravila. A onda brzo i ja. Nisam znala kog pozdravljam. A nije ni mama. Ali tako je pristojno. Jer mi mozda ne poznajemo njih, ali oni sigurno znaju nas. Kako? Lijepo. Njihovi nismo. Nosimo torbe znaci nekom idemo. Oni stanu pa gledaju u koju cemo kucu uci. (Neki se skrivaju iza zastora, a neki stoje naslonjeni na ogradu i prate nas pogledom.) Tako kad nas drugi puta vide znaju cije smo. Zato pozdravljamo strance.
…..
Sjecam se kad sam prvi puta isla teti sama. Opet vlakom. Bili su proljetni praznici. Prvo sam bila malo kod bake i dede, a onda produzila do tete. Znala sam kako cu provoditi vrijeme. Pomagat cu teti u kuci – mesti, prati suđe. Pa cemo malo otici do vinograda. Pa malo do vrta s velikim vocnjakom. Jedan dan cemo sigurno skoknuti i do ducana. Ja cu joj pomoci nositi vrecice. Pozdravljat cemo susjede putem. Oni ce vec znati tko sam ja i govorit ce mi kako sam narasla, i da bas licim na baku. (Jer i nju oni znaju.) Onda cemo ici jednoj susjedi, pa drugoj. A treca ce doci k nama. Za vikend mozda dođe i bratic. On je jako visok. Kad ulazi u prostoriju mora pognuti glavu. I snazan je. Kad sam bila mala uvijek smo se igrali „aviona“ . A kad smo isli u setnje po selu nosio bi me na ramenima. I sad, iako sam vec narasla, znam da cu se naci negdje u zraku. I ako on dođe, onda ce doci i njegov zgodan prijatelj. On ima brzi motor. Opet ce mi se smjeskati, a meni ce biti toliko neugodno da cu s nekim glupim izgovorom pobjeci u sobu. Jer sad sam vec narasla i vise nece biti fora sjesti na motor kojem ne mogu dosegnuti volan. S tetkom cu sjediti u hladu, ispijati sok i rjesavati krizaljke.  Talijanke i osmosmjerke. Te su nam najdraze. U tisini.  I  teta ce me sigurno opet pokusati nauciti heklati. Prvo ce mi krenuti, a onda cu odustati. I sada je tako.
…..
Moram na vlak. Teta mi je natrpala torbe, ali ovaj puta ide sa mnom do stanice. Pomaze mi stvari utrpati na vlak, i ulazi sa mnom. Ona zna strojovođu pa on nece zazviždati prije nego siđe. Pozdravimo se, i masemo dugo. Napokon utonem u sjedalo. Promotrim oko sebe. Smjestila sam se u nepusacki dio, uz prozor. Zasad sjedim sama, ali uskoro ce se vlak popuniti. U drugom odjeljku su neke dvije zene. Prijateljice. Rade u Zagrebu, a sad su bile doma za vikend. Prepricavaju dogodovstine s nekog koncerta. Pogledam prema van. Misli mi brzo odlutaju i vise ne cujem sto pricaju. Ispred mene se redaju kuce, polja, zivotinje, ceste, ljudi. Vlak pišti, i mi na tren prekidamo njihov mir.
Ulazi kondukter. A za njim…hm…visok, crna, gusta kosa. Okreni se, okreni se. Tek sad vidim da se vlak popunio. I pored mene nema vise mjesta. Gdje ce on? U odjeljak nasuprot mom, ali skroz do vrata. Ok, da, zgodan je. Odmah mi postane neugodno i skrecem pogled. On smješta torbu iznad sjedala i sjeda nasuprot mene. No, sjedala su previsoka, i izmedju nas je jos jedan odjeljak prepun ljudi. Do Zagreba je jos par stanica, pa zakljucujem da ide do kraja. Mozda je malo stariji od mene. Bas  me zanima jel vec studira. Kad bi barem ustao i otisao na wc. Da bas. Neka zena do mene me trkne i na tren mi odvrati paznju. Ustao je. Ali mi je vec okrenut leđima i izlazi van. Vraca se. Ovaj put nam se pogledi sretnu. Ima lijepe, kestenjaste oci. Sjedne. Mozda da sad ja ustanem. Ali ne znam kako da se probijem jer je neka baba zakrcila prolaz kantama. A da otvorim prozor? Uf, cini se tesko. Jos cu se zbrukat! Ustaje! I … otvara prozor! Dok sjeda gleda prema meni, i nasmijesi se. Ulazimo u Zagreb. Bas me zanima gdje stanuje. I kako se zove. Mozda Ivan? Ne, ne lici na Ivana. Josip? Ne. Tomislav? Ne. Marko? Hm, mogao bi biti Marko.
Tu smo. Vidim svoje. Ko zna jel netko dosao po njega? Ustajemo oboje i smijesimo se. Idem prema izlazu. Izmedju nas pola vlaka. Osjecam njegov pogled na leđima. Moji su me skuzili i pomazu mi sa stvarima. Ljube me i grle.  On prolazi pored nas. Hoda brzo. Nitko ga nije docekao. Moji imaju sto pitanja, a ja ih pozurujem da vidim bar u kojem ce smjeru. Tata je parkirao kod Paromlina pa skrecemo na suprotnu stranu. Okreni se, okreni se. On se okrene i mahne.
Moji ne prestaju pricati, ali ja nista ne cujem. Sjedam u auto, naslanjam glavu na prozor. Odjednom ga spazim. Ide prema tramvajskoj stanici. U kojem smjeru? Ma joj, tak svejedno. Ovo nije selo. Ja nisam u svojoj kuci da bi promatrala iza zastora u koju ce dvoriste skrenuti pa da ga mogu iduci put pozdraviti. Ne znam nista. Ni ime, ni tko mu je teta, i jel lici na baku. Ostaje mi stranac. Ali znam lice. Pamtim lice. Pamtim pogled. I osmijeh.
….
Stojim na tramvajskoj stanici. Umorna. Bio je dug dan na poslu. Ne cujem i ne vidim nista. Ispred mene prolaze ljudi, zvrndaju bicikli, trube auti. Gledam i ne vidim. Slušam i ne cujem. Ispred mene prolazi neki muskarac. Lijevo, pa desno. Mutan mi je. Samo visoka figura koja se pomice lijevo, pa desno. Kao da me hipnotizira. Naskiljim se. Lijevo, pa desno. Čekaj, njega odnekud znam.  Uf, mrzim kad mi se to dogodi. Trebam li ga pozdraviti ili ne. On skuzi da mi je privukao paznju. Otkud te znam, otkud te znam? Hm… Napokon zastane, priđe mi i nasmijesi se. Pruzi mi ruku:
– Ja sam Marko.
Vise mi nije stranac.

 

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s