Vlakovi i stranci

pruga_1

Sjecam se da smo cesto isli teti. Mama i ja. Vlakom. Nikad nismo isle autobusom. Ne znam zasto. Zapravo bi bolje bilo da smo isle autobusom jer je autobusna stanica puno blize tetinoj kuci. Ovako smo uvijek teglile pretrpane torbe putem koji se zbog tereta cinio duljim nego stvarno jest. Jedva bi  iskrcale stvari iz vlaka, koje su nam se prije toga guzvale pod nogama. Da se slucajno ne bi nesto prevrnulo.
Iako smo uvijek javile teti da dolazimo, ona nikad nije dosla pred nas na stanicu. Ne zato sto nije htjela. Ona je bila doma i cekala nas s gotovim ruckom. U 10 sati ujutro.
Prvo je trebalo prijeci prugu. Ali ne na prijelazu, vec onako preko cijelog niza iskrizanih tracnica. Drveni pragovi, veliki zeljezni cavli. U svim smjerovima. Ali nisam smjela ni podici glavu. Trebalo je brzo prijeci. Onda bi dosle do prasnjavog puta i vec tu stale da odmorimo ruke. Put je bio vijugav i obrastao raslinjem s obje strane. Neko vrijeme nista drugo osim mirisa opojnih vocki i izbjegavanja vecih komada kamenja. Lijevi zavoj. Sada dolazimo do prvih kuca. Prvih pet ima ogradu. Jedan orah se malo nadvio nad put. Tu bi malo zastale. Odmorile u hladu. Sljedeca kuca nema ogradu. Tu je onaj mali, crni pas koji bi s velike udaljenosti lajao na nas. Lijevi zavoj. Lavez jenjava. Glavna cesta. Asfaltirana. Prilicno prometna. Hodamo uz lijevi rub. Jedna iza druge. Ponekad bi netko od seljana prosao pored nas na biciklu. Mama bi pozdravila. A onda brzo i ja. Nisam znala kog pozdravljam. A nije ni mama. Ali tako je pristojno. Jer mi mozda ne poznajemo njih, ali oni sigurno znaju nas. Kako? Lijepo. Njihovi nismo. Nosimo torbe znaci nekom idemo. Oni stanu pa gledaju u koju cemo kucu uci. (Neki se skrivaju iza zastora, a neki stoje naslonjeni na ogradu i prate nas pogledom.) Tako kad nas drugi puta vide znaju cije smo. Zato pozdravljamo strance.
…..
Sjecam se kad sam prvi puta isla teti sama. Opet vlakom. Bili su proljetni praznici. Prvo sam bila malo kod bake i dede, a onda produzila do tete. Znala sam kako cu provoditi vrijeme. Pomagat cu teti u kuci – mesti, prati suđe. Pa cemo malo otici do vinograda. Pa malo do vrta s velikim vocnjakom. Jedan dan cemo sigurno skoknuti i do ducana. Ja cu joj pomoci nositi vrecice. Pozdravljat cemo susjede putem. Oni ce vec znati tko sam ja i govorit ce mi kako sam narasla, i da bas licim na baku. (Jer i nju oni znaju.) Onda cemo ici jednoj susjedi, pa drugoj. A treca ce doci k nama. Za vikend mozda dođe i bratic. On je jako visok. Kad ulazi u prostoriju mora pognuti glavu. I snazan je. Kad sam bila mala uvijek smo se igrali „aviona“ . A kad smo isli u setnje po selu nosio bi me na ramenima. I sad, iako sam vec narasla, znam da cu se naci negdje u zraku. I ako on dođe, onda ce doci i njegov zgodan prijatelj. On ima brzi motor. Opet ce mi se smjeskati, a meni ce biti toliko neugodno da cu s nekim glupim izgovorom pobjeci u sobu. Jer sad sam vec narasla i vise nece biti fora sjesti na motor kojem ne mogu dosegnuti volan. S tetkom cu sjediti u hladu, ispijati sok i rjesavati krizaljke.  Talijanke i osmosmjerke. Te su nam najdraze. U tisini.  I  teta ce me sigurno opet pokusati nauciti heklati. Prvo ce mi krenuti, a onda cu odustati. I sada je tako.
…..
Moram na vlak. Teta mi je natrpala torbe, ali ovaj puta ide sa mnom do stanice. Pomaze mi stvari utrpati na vlak, i ulazi sa mnom. Ona zna strojovođu pa on nece zazviždati prije nego siđe. Pozdravimo se, i masemo dugo. Napokon utonem u sjedalo. Promotrim oko sebe. Smjestila sam se u nepusacki dio, uz prozor. Zasad sjedim sama, ali uskoro ce se vlak popuniti. U drugom odjeljku su neke dvije zene. Prijateljice. Rade u Zagrebu, a sad su bile doma za vikend. Prepricavaju dogodovstine s nekog koncerta. Pogledam prema van. Misli mi brzo odlutaju i vise ne cujem sto pricaju. Ispred mene se redaju kuce, polja, zivotinje, ceste, ljudi. Vlak pišti, i mi na tren prekidamo njihov mir.
Ulazi kondukter. A za njim…hm…visok, crna, gusta kosa. Okreni se, okreni se. Tek sad vidim da se vlak popunio. I pored mene nema vise mjesta. Gdje ce on? U odjeljak nasuprot mom, ali skroz do vrata. Ok, da, zgodan je. Odmah mi postane neugodno i skrecem pogled. On smješta torbu iznad sjedala i sjeda nasuprot mene. No, sjedala su previsoka, i izmedju nas je jos jedan odjeljak prepun ljudi. Do Zagreba je jos par stanica, pa zakljucujem da ide do kraja. Mozda je malo stariji od mene. Bas  me zanima jel vec studira. Kad bi barem ustao i otisao na wc. Da bas. Neka zena do mene me trkne i na tren mi odvrati paznju. Ustao je. Ali mi je vec okrenut leđima i izlazi van. Vraca se. Ovaj put nam se pogledi sretnu. Ima lijepe, kestenjaste oci. Sjedne. Mozda da sad ja ustanem. Ali ne znam kako da se probijem jer je neka baba zakrcila prolaz kantama. A da otvorim prozor? Uf, cini se tesko. Jos cu se zbrukat! Ustaje! I … otvara prozor! Dok sjeda gleda prema meni, i nasmijesi se. Ulazimo u Zagreb. Bas me zanima gdje stanuje. I kako se zove. Mozda Ivan? Ne, ne lici na Ivana. Josip? Ne. Tomislav? Ne. Marko? Hm, mogao bi biti Marko.
Tu smo. Vidim svoje. Ko zna jel netko dosao po njega? Ustajemo oboje i smijesimo se. Idem prema izlazu. Izmedju nas pola vlaka. Osjecam njegov pogled na leđima. Moji su me skuzili i pomazu mi sa stvarima. Ljube me i grle.  On prolazi pored nas. Hoda brzo. Nitko ga nije docekao. Moji imaju sto pitanja, a ja ih pozurujem da vidim bar u kojem ce smjeru. Tata je parkirao kod Paromlina pa skrecemo na suprotnu stranu. Okreni se, okreni se. On se okrene i mahne.
Moji ne prestaju pricati, ali ja nista ne cujem. Sjedam u auto, naslanjam glavu na prozor. Odjednom ga spazim. Ide prema tramvajskoj stanici. U kojem smjeru? Ma joj, tak svejedno. Ovo nije selo. Ja nisam u svojoj kuci da bi promatrala iza zastora u koju ce dvoriste skrenuti pa da ga mogu iduci put pozdraviti. Ne znam nista. Ni ime, ni tko mu je teta, i jel lici na baku. Ostaje mi stranac. Ali znam lice. Pamtim lice. Pamtim pogled. I osmijeh.
….
Stojim na tramvajskoj stanici. Umorna. Bio je dug dan na poslu. Ne cujem i ne vidim nista. Ispred mene prolaze ljudi, zvrndaju bicikli, trube auti. Gledam i ne vidim. Slušam i ne cujem. Ispred mene prolazi neki muskarac. Lijevo, pa desno. Mutan mi je. Samo visoka figura koja se pomice lijevo, pa desno. Kao da me hipnotizira. Naskiljim se. Lijevo, pa desno. Čekaj, njega odnekud znam.  Uf, mrzim kad mi se to dogodi. Trebam li ga pozdraviti ili ne. On skuzi da mi je privukao paznju. Otkud te znam, otkud te znam? Hm… Napokon zastane, priđe mi i nasmijesi se. Pruzi mi ruku:
– Ja sam Marko.
Vise mi nije stranac.

 

 

 

Advertisements

TED talks – ideas worth spreading

TED-logo
All the TED talks I find worth bookmarking:

2004
Dan Gilbert: The surprising science of happiness

2005
Bjorn Lomborg: Global priorities bigger than climate change
Barry Schwartz: The paradox of choice

2006
Tony Robbins: Why we do what we do
Helen Fisher: Why we love, why we cheat

2007
Richard Branson: Life at 30,000 feet
David Bolinsky: Visualizing the wonder of a living cell

2008
Stuart Brown: Play is more than just fun

2009
Beau Lotto: Optical illusions show how we see
Rebecca Saxe: How we read each other’s minds
Simon Sinek: How great leaders inspire action
Misha Glenny: How global crime networks work

2010
Adora Svitak: What adults can learn from kids
Dave Meslin: The antidote to apathy
Temple Grandin: The world needs all kinds of minds
Carter Emmart: A 3D atlas of the universe
Brene Brown: The power of vulnerability
Tan Le: A headset that reads your brainwaves

2011
Matt Cutts: Try something new for 30 days
David Christian: The history of our world in 18 minutes
Mark Pagel: How language transformed humanity
Tim Harford: Trial, error and the God complex
Kathryn Schulz: Don’t regret regret
Paddy Ashdown: The global power shift

2012
Lisa Kristine: Modern slavery
Scott Fraser: Why eyewitnesses get it wrong
Sarah-Jayne Blakemore: The mysterious workings of the adolescent brain
Read Montague: What we’re learning from 5,000 brains
Andrew McAfee: Are droids taking our jobs?
Amy Cuddy: Your body language shapes who you are
Tali Sharot: The optimism bias
Blog: 12 great free online courses

2013
Andrew McAfee: What will future jobs look like?
Jack Andraka: A promising test for pancreatic cancer…from a teenager
Kelly McGonigal: How to make stress your friend
Elizabeth Loftus: The fiction of memory
Kevin Breel: Confessions of a depressed comic
Blog: 10 places where anyone can learn to code

2014
Isabel Allende: How to live passionately
Hugh Herr: The new bionics that let us run, climb and dance
Paul Bloom: Can prejudice ever be a good thing?
Jeremy Howard: The wonderful and terrifying implications of computers that can learn
Simon Anholt: Which country does the most good for the world?
Zak Ebrahim: I am the son of a terrorist. Here’s how I chose peace.
Jorge Soto: The future of early cancer detection? 
Mellody Hobson: Color blind or color brave?
Guy Winch: Why we all need to practice emotional first aid
Miguel Nicolelis: Brain-to-brain communication has arrived. How we did it
Blog: 25+ apps to make your everyday life easier

2015
Nick Bostrom: What happens when our computers get smarter than we are?
Donald Hoffman: Do we see reality as it is?
David Eagleman: Can we create new senses for humans?

Playlists:
7 talks to make you love science
How does my brain work?
Math talks to blow your mind
What does the future look like?
Talks that just might save your relationship
Talks to make you feel good about getting older
Get in shape (for real this time)

Ideas:
7 ways to practice emotional first aid
Why we shouldn’t judge a country by its GDP
Why humans run the world

TEDx
Ivica Puljak: Zašto i kako tražimo Higgsov bozon

Last updated on 25 June 2015

TED talks

edu

A list of TED talks I find inspiring:

Talks from inspiring teachers
10 talks on making schools great
Sugata Mitra: Build a School in the Cloud
Peter Norvig: The 100,000-student classroom
John Hunter: Teaching with the World Peace Game
Erin McKean: Go ahead, make up new words! 
Temple Grandin: The world needs all kinds of minds
Marko Košiček: Kad sustav zakaže, entuzijazam kolo vodi
Ken Robinson: How schools kill creativity
Kiran Sethi: Kids, take charge
Shukla Bose: Teaching one child at a time
Geoff Mulgan: A short intro to the Studio School
Salman Khan: Let’s use video to reinvent education
Bunker Roy: Learning from a barefoot movement  
Geoffrey Canada: Our failing schools. Enough is enough!

Last updated on 28 March 2015

Rain-on-Window-HD

Small drops are sliding slowly. Some take the same path, making them merge, becoming one, and then sliding faster only to disappear somewhere at the bottom. I can see the whole world in them – cars, trees, shoes, umbrellas, even my face. It’s all there – moving, dancing, stopping, hesitating, then moving again, changing routes, colliding, becoming bigger, living, disappearing.
Many people don’t like rain, I love it. Well, many people don’t like a lot of things. I didn’t like a lot of things, but now I like everything. I want to see everything, I want to learn about everything, experience everything. Now. When I can’t. People are stupid. They don’t understand, until it’s too late. To some it’s easier to hate than to love. Stupid, stupid, stupid…That used to make me so angry, they don’t see how lucky they are. I wanted another chance, because now I see it, I feel it, I appreciate it…
My eye is following one drop. I see the sun in it, it shines so bright. I see the sky, and a smile. It’s sliding fast, too fast. Stop, don’t go that fast! You are missing a lot! No, no! Not that fast! There’s so much to see, so much to do! Stop! And…it’s gone… too fast…

I WONDER

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I wonder if you think of me
I wonder if you care
I wonder if you’re alone like me
And is it hard to bear

I wonder if you dream of me
And wake up with a smile
To only find that I’m not there
That dream was just a lie

I wonder if you see me
In every girl you know
Does that make you happy
Or does that make you low

I wonder if my tears are worth
The pain I’m going through
’cause that spark in your eyes
Is like my dream is coming true

July, 2004

TEBI

for you

Još uvijek živiš u mojim mislima

onakav kakav si bio

onakvi kakvi smo bili…

zajedno…

Još te vidim u svojim snovima
i nakon toliko godina
smiješ se…
smijemo se, zajedno…

Još se sjećam tvog pogleda
osjećam ga na sebi
sjećam se tvojih dodira, i poljubaca…
drhtim…

Još živiš u mojim pjesmama
ljubavi,
i nakon toliko godina
još si moja inspiracija

Ljubav, strast, patnja, mržnja,
suze, ljubomora, bol –
sve smo to bili Mi…
No, ipak želim to opet osjetiti!

Ovo je moja posljednja oda Tebi
pozdravljam Te,
i krećem dalje
ka novoj strasti, ljubavi, patnji…
ka nekom drugom
Tebi…

No, ne zaboravi!
Iako Te neću spominjati
Ti ćeš uvijek biti tu…
negdje… u mom srcu…

07.04.2003.

MILO, A ZASTO SE TI FARBAS?

hair2

Naime, nakon što sam se po ko zna koji put uvjerila kako mi lokalna frizerka ne valja, mama je zadužena za farbanje. I to bi bilo sasvim u redu  kad nas dvije ne bi svaki put, ama bas svaki,  vodile isti razgovor, od riječi do riječi.  Uglavnom, razgovor ide nekako ovako…

– Mama, evo donijela sam farbu, budeš me pofarbala?
(nakon što lijeno podigne pogled s novina): A, budem. (mora, jer ja nju viklam)
– Super, ajde ja ću sve pripremiti.
–  A  kakvu si sad uzela? Nije valjda pretamna, tebi ne stoji  tamno…
– Ma ista je ko i prosli put, sad stalno uzimam tu istu
Tata (koji gleda tv): A kaj to sad znači da se ja moram maknut?
–  Ne, ne, ništa ti ne smetaš, mi cemo ovdje kod prozora (uostalom, kao i uvijek…)

I kad je sve spremno, počinjemo…

-Molim te uzmi naočale da bolje vidiš…
– Ma sta se tolko brines? Jel dosad svaki put bilo dobro?
– Pa je (a sta cu, poklonjenom konju se ne gleda u zube)
–  A znam tu farbu!  Ta bas fino mirisi
– Je, je, fino mirisi ( mama, svaki put je ista…)
–  A zasto si smocila kosu? Pa ne farba se na mokru kosu
–  Al, tak svaki put radimo, i tak pise u uputama
– A dobro, al bolje  bi primilo da je suha…
–  Jel ti pazis sta radis? Tu gore uopce nisi ni dotaknula, a tu se najvise vidi…
-Ma jesam, cekaj, idem po redu
-Joj,  pusti red, daj prvo ovo gore sta se vidi
Tata: (i dalje gledajuci tv) Ja ne bi tolko prigovarao, moze te ostavit tak napola
– Da, sta tolko prigovaras? Kad uopce ni nemas sijede
– Imam, pa zasto bi se onda farbala?
–  Pa ja nis ne vidim
–  Dobro, jesi ti stavila naocale uopce?
Tata: Nije, evo ih tu su.

Ja…sizim

-Daj mi dodaj, ja imam rukavice…a, sad malo tu vidim nesto, ma to je takva sitnica…ne bi se trebala ni farbati…pa kaj…ja sam posijedila u dvadesetima…i svi uvijek komentiraju moju kosu, i sve frizerke me pitaju jel to prirodno
-Ma dobro, znam, al tebi to lijepo stoji…daj se molim te koncentriraj

– Evo svugdje sam stavila…  ima i viska.. to bi sebi mogla – jedan pramen… ha ha ha ha… kaj mislis?
Kolutam ocima, no sva sreca ona to ne vidi jer mi je glava spustena prema dolje posto mi uvijek skupi kosu tako da ni ne mogu drugacije drzati glavu
–  Sjećas se kad si me ono davno jednom pofarbala? Nitko me nije prepoznao! Susjeda je samo prosla pored mene. Frizerka mi je rekla da se vise ne smijem pofarbati. A i bila je bas neka ruzna crvena boja!
Tata: Ma tebi bas lijepo stoji tak prosijeda, mogla bi radije mene malo…hihihihi (inace, on je ćelav, pa si je s tom opaskom sav smijesan)
– Ajde daj

I tak, dok se oni razigrano zezaju oko toga sto ce s ostatkom farbe, ja buljim u koljena i brojim mrvice po podu

– A valjda ti ne bu ispalo pretamno